Iza objektiva Branimira Prijaka

dana Jul4 2013

Dokumentarna fotografija je oduvek bila format koji je intrigirao ljude. Međutim, pored pukog beleženja i čuvanja trenutka, ova fotografija je bila i još uvek je jak instrument istine.

Ona je ta koja ”dokumentuje” оpšte situacije, događaje i ljude, bez trunke šminkanja i što realnije – slika koja govori više od hiljadu reči i koja nas često kasnije podseti na neki događaj, bio negativan ili pozitivan, daleko više od samog događaja.

Najviše zbog toga dokumentarna fotografija je više od fotografije, i možda njena najznačajnija sfera.

Upravo o njoj smo pričali s bosanskim fotografom Branimirom Prijakom koji se pored dokumentarne fotografije bavi i video spotovima i muzikom.

Duhovit i zanimljiv Branimir ispričao nam je koliko je ova sfera fotografije zahtevna, kako bira teme i zašto se opredelio baš za dokumentarnu fotografiju.

Bez obzira na profesiju, među ljudima vlada uverenje da je sam početak u poslu uvek nekako najteži. Naći pravac, tempo, odrediti usputne stanice, a da posle brod ide sam. Kakav je bio tvoj profesionalni početak? Šta te je tada kao mladog fotografa najviše zanimalo? 

Početak je bio zabavan. Prijatelj Denis Ruža (koji je poslije radio sa mnom na filmu True love) i ja smo dosta vremena provodili sa Deenijem, Francuzom koji je bio profesionalni kuhar, ali se već dugo bavio fotografijom.  Od Denijevog stana napravili smo crno-bijelu laboratoriju, i tu smo provodili noći razvijajući filmove i fotografije. Tada mi je bilo najbitnije da fotografija uspije, i slikao sam stvarno razne motive, bez nekog specijalnog izbora. Često sam u mutnim fotkama vidio neku svoju umjetnost, i danas kada predajem fotografiju početnicima vidim da imaju isti problem, ali mislim da je to simpatično i uglavnom nezaobilazno.

Koliko na umetnika utiče mesto u kojem živi, radi? Misliš li da bi tvoj profesionalni put bio drugačiji da nisi stvarao u Sarajevu? I da li si nekad poželeo da promeniš sredinu, “probaš“ i drugo okruženje?

Jel moram odgovoriti na sva ova pitanja odjednom (smijeh). Neupitno je da na svakoga utiče sredina bez obzira kojim se poslom čovjek bavi. Mislim da se u gradovima poslije rata desila velika promjena stanovištva, a sa njom i sistem vrijednosti i kritički osvrt na umjetnost generalno. Ponuda po pitanju svega je ogromna, ali isto tako većinom površna. Bar ovdje u Sarajevu. Ovdje ima dosta odličnih umjetnika, ali su jednostavno još uvijek u sjeni. Mislim da njihovo kao i moje vrijeme tek dolazi, bez obzira što se četrdeseta bliži (smijeh). O promeni sredini sam razmišljao. Baš sa nekim prijateljima iz KC Grada borimo se da dobijemo novac za jedan projekat. Volio bih da dođem i pokušam malo ostati kod vas.  Tako da ako neko čita ovaj intervju ko bi mogao da mi ponudi saradnju neka mi se slobodno javi. Fin sam momak (smijeh).

Sarajevo postcards

Šta je najviše uticalo na tebe tokom profesionalne karijere? Koji su to ljudi, slike, knjige koje su te inspirisale, izazivale?

U zadnje vrijeme mi se sviđa umetnik Benksy i njegov film “Exit true the gift shop”, koji sam doživeo kao evolucijski u umjetnosti zbog tog konteksta javnog aktivizma. Film o izložbi Marine Abramović u Momi je isto jako interesantan. Postoji jako veliki broj umjetnika čiji rad jako cijenim i koji utiču na mene.  Trenutno čitam od Milorada Pavića kratke priče “Ruski hrt”…, tu je i Corto Malteze, Sineast (filmski magazin iz ‘82), novi broj zagrebačkog Zareza. Gledam ponovo sve filmove Hitchoka, i opet mi prija Talking heads i njihov album Remain in light. Bitno je da u svemu podjednako uživam i da me podjednako inspirišu.

Tvoja biografija potvrđuje da se retko koji umetnik samo bavi jednom umetnošću. Radio si kao urednik fotografije određenih novina i sajtova, predavao kurs  fotografije, korežirao kratkometražni film “ True Love“ , a možda najzanimljivija stavka je da si član benda Dvadesetorica! Ipak, dokumentarna fotografija  dominira u tvom životu. Zašto baš ova sfera fotografije? 

To što dokumentarna fotografija preovladava u mom radu je splet okolnosti i niza poslova koje sam radio za medije. Kad je u pitanju sadržaj fotografije mene više zanima ta duhovna strana priče na njima, kao što su to impresionisti pokušavali da prikažu kroz svoje slike, ili recimo švedski režiser Roy Anerson u dugim kadrovima s jako malo dijaloga (Pjesme sa drugog sprata, Vi živi…. ). Nekada nas takve scene vode u nadrealne svijetove. Često takvim situacijama prisustvujemo u stvarnom životu samo ih ponekad nismo svijesni.

Jasenovac

Šta je po tebi “dobra“ fotografija?

Za mene je dobra fotografija ono što je i dobra knjiga, film, strip, slikarsko djelo…Ono što me ostavi bez daha i dugo poslije toga ostane u mislima.

Koliko je dokumentarna fotografija zahtevna? Kako biraš teme, ljude o kojima ćeš uraditi seriju fotografija?

Dokumentarna fotografija ne mora biti zahtijevna ako ste u pravom trenutku, na pravom mjestu sa spremnim aparatom, nažalost to se rijetko dešava.  Bitno je imati dobru moć zapažanja i dobre reflekse.  Često morate da predvidite situaciju, ili iz ničega napravite dobru fotografiju. Teme za svoje fotografije biram spontano, ili kada vidim nešto interesantno čemu vrijedi posvetiti vremena. Zadnje od tema na kojima sad radim su Spomenici revolucije na području BiH, tj odnos prema njima – sad i nekad.

Vlada neko mišljenje da je fotografija pojavom digitalne, izgubila svoju “dušu“ i da svaka postprodukcija, fotografiju samo dodatno udaljava od njene primarne lepote. Kakav je tvoj stav prema tome? 

Istina je da često filmovi koji su snimani 6oih ili 70ih godina, kao i  fotografija – prije pojave digitalne tehnologije, imaju tu neku magičnu atmosferu. Ipak, ne mislim da je fotografija izgubila dušu pojavom digitalne, samo je tehnologija olakšala korištenje i dala mogućnost svima da fotografišu. Neki dan sam vidio klinca koji ima 5 godina i slika s malim digitalnim foto-aparatom, pomislio sam da ga slikam i da na fejsbuku pored fotografije napišem- Konkurencija! Naravno, samo se šalim. Dolazi novo vrijeme i moramo se prilagođavati.

Koliko je moguće ostati na distanci i ne vezati se za ljude i priče kada fotografišeš vrlo potresne teme?

Nisam nikada radio teme izbjeglica, beskućnika, niti išta vezano za rat. Moja folozofija je raditi pozitivne stvari. Fotografisao sam djecu bez roditelja, ali iz SOS sela. Pored njihovog portreta sam stavio kratke rečenice koje sam zapisao u razgovoru sa njima – koji im je omiljeni crtani, šta bi želili da postanu kad porastu i ostala jednostavna pitanja. Izložba se desila jedno septembarsko poslijepodne u dvorištu SOS sela. Fotografije smo stavili po kućama, a djeca su vodila posjetitelje držeći ih za ruku.  Istina, vezao sam se za djecu u jako kratkom periodu.

Pijaca Sirano

Na šta bi po tebi trebalo da se fokusiraju mladi fotografi koji tek počinju da se bave ovim poslom? Šta nam fali, odnosno kakvi fotografi nam trebaju?

Mislim da svako individualno treba da bira teme na koje se treba fokusirati ili koje su mu interesantne.  Najobičnije i naizgled dosadne stvari se mogu slikati da izgledaju interesantno i zabavno. Sve što nađete u stanu može biti objekat za fotografisanje, a stolna lampa može da posluži kao vještačka rasvjeta.

Pored fotografije, u poslednje vreme baviš se i video snimcima…radio si sa vrlo perpsektivnim bendom Basheskia i Edward Eq. Kako je došlo do te saradnje?

Da, video i film su oduvijek bili moja velika ljubav. Također i muzika pomenitog benda. Jako smo dobri prijatelji i van posla, a zajedno radimo na raznim projektima poput Dvadesetorice recimo. Projekat Spomenici revolucije sam radio sa Nedimom Zlatarom alias Basheskiom. Nedim je radio video i muziku za izložbu, a Leonardo Šarić. tj Edward Eq nam je pomagao da je postavimo u Muzeju revolucije.

Basheskia i Edward Eq

Danas se u Srbiji kultura doživljava kao teški andergraund. Veliki broj bioskopa je “sahranjen“, Narodni muzej je već godinama zatvoren, a za kulturu država izdvaja mizarnih 0,6 iz budžeta… Kakva je situacija u Sarajevu, Bosni? Da li je i tu “održano“ opelo kulturi ili je situacija bar malo bolja?

Mislim da je u Bosni i Hercegovini vjerovatno još gore stanje. Sami ste upoznati sa zatvaranjem muzeja i galerija u Sarajevu iz istog razloga. Čest razlog zatvaranja je i nesposobnost ljudi koji rade u tim institucijama. Mladi ljudi sa idejama jednostavno ne mogu da dobiju priliku da nešto urade.

Član si zanimljivog i krajnje veselog benda “ Dvadesetorica“ koji je osnovan 2007. godine. Svaki vaš video, a i pesma izgleda kao da se okupila neka kul ekipa koja se zna iz detinjstva i koja samo voli da se super zabavlja. Kako je bend nastao?

Bend je formiran u klubu Soba gdje se svi mi okupljamo već godinama. Svi članovi Dvadesetorice su individualno jako zabavni i interesantni momci. Istina je da se dobro zabavljamo. Nekako bi željeli da izađemo iz opštine Novi grad u Sarajevu, i malo više sviramo u regiji, međutim da se plate samo osnovni troškovi za nas dvadeset košta više od petodnevnog festivala poezije (smijeh).

Dvadesetorica

Na čemu trenutno radiš?

Trenutno radim na temama – Spomenici revolucije na području Bosne i Hercegovine i Slijepi sportisti, i mislim da obe teme na neki način pokušavaju rješiti odnos ljudi i njihovih mišljenja na određene teme.

Foto: Miodrag Stojanović

U kojim sitnicama Branimir Prijak najviše voli da uživa kada nije na poslu?

Trčeći gol poljem i pjevajući: Priđi bliže, ne može nam vjetar ništa…


Ana Dodig
je veliki hedonista.Zaljubljenik u film,muziku i ples. Voli proleće,jutarnju kafu a najviše od svega, more! Koliko god se trudila da racionalno ide kroz život, kreativna crta je stalno vuče ka snovima i u visine. Uverena je da uspeh leži u svima nama, samo ako verujemo u sebe! Zato,keep ur head up and heart strong! kafenisanje i ostalo | na twitter-u | facebook-u | tema: ličnosti, poznati | tagovi: , , , ,



Bez komentara, Comment ili Ping

Odgovori na “Iza objektiva Branimira Prijaka”


« Projekat Future Serbia – Šansa za mlade dizajnere

RSS revije

  • An error has occurred, which probably means the feed is down. Try again later.

Arhiv

po datumu

po temi

Predlozi

STYLERS predstavlja

Kategorije

STYLERS Facebook