Intervju sa Draganom Jurišić

dana Mar27 2018

 

Dragana Jurišić, hrvatska umetnica, rođena u Slavonskom Brodu, od 1999. godine živi u Dablinu, Irskoj, gde se profesionalno bavi fotografijom. Njeni radovi su do sada bili izlagani u Velikoj Britaniji, Irskoj, Nemačkoj, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Parizu, Njujorku, Holandiji. Njeno glavno interesovanje je život sam, a omiljeni ugao gledanja joj je njen sopstveni. Jezik kojim komunicira sa svojom publikom sastoji se iz fotografije, teksta, te prostora odnosno tenzije između ta dva medijuma.

Sa ovom svetski poznatom umetnicom vodili smo interesantan razgovor na temu njenog rada koristeći se ovaj put svakodnevnim jezikom i rečima.

Tvoja knjiga YU: The Lost Country opisuje kreiranje jednog sasvim ličnog mozaika i rekonstrukciju sopstvenog (nacionalnog) identiteta, koji je tesno povezan sa pojmom jugoslovenstva. Iako još uvek postoji veliki broj ljudi koji sa tobom deli ovaj identitet, Jugoslaviju porediš sa Atlantidom, jednim mitskim mestom iz mašte. Šta to, po tvom mišljenju, drži današnje Jugoslovene na okupu, činjenice ili san?

Pa, činjenica je da je ta zemlja postojala i da ljudi koji su se rodili za vrijeme Jugoslavije dijele tu povijest, dijele kulturu, stvari koje su se dogodile – zemlja nije san. Meni je krivo što je za ljude koji su živjeli u tim republikama ili većini republika, kao što su Srbija, Hrvatska i Bosna pogotovo, taj identitet pokušan da bude totalno izbrisan od strane novih političkih partija.

I to je meni jako zanimljivo, taj pojam Jugoslavije kao Atlantide. To nije moja originalna misao, to dolazi od Dubravke Ugrešić, iz njene knjige ,,Kultura laži’’, u kojoj ona piše 1996, kako se u Hrvatskoj, kako kažu, radilo to brisanje sjećanja, tako da je prosječan Hrvat 1995. bio sveden na nivo jednog četverogodišnjaka. Ona tu, u suštini, govori o infantilizaciji jedne nacije, jer je tim ljudima oduzeto pravo na sjećanje, na raniji život. Tako je 1991, kada je Hrvatska proglasila nezavisnost, imali smo to prekrajanje istorijskih udžbenika, imali smo to mijenjanje imena ulica i trgova, bio je to potpuni preokret. Jezik je bio reinventiran.

Mi smo, za vrijeme partija kao studenti znali uzeti novi udžbenik iz informatike hrvatskoga nacionalista, sa tim svim novim riječima (riječ tipkovnica, na primjer) – mi smo umirali od smijeha.

Zanimljiv mi je ceo taj pojam jugonostalgije. Kada pogledaš komentare na mojim intervjuima, čim je tu ta riječ Jugoslavija, tim nacionalistima kao gladnim mačkama da si bacio mesa. Ta moja knjiga YU: The Lost Country na kraju, zaključak cijelog tog mog puta, te knjige i tog rada je da je nacionalizam zaista ideologija idiota. To našim ljudima dobro ne leži kad kažeš na našim prostorima, da ti vežeš svoju individualnost za neke konstrukcije poput nacije.

Ali često se za Jugoslaviju kaže da je veštacka tvorevina, upravo se to najčešće koristi kao protivargument.

Pa, sve zavisi koliko ti možeš ići unazad da možeš reći da je i Srbija vještačka tvorevina. Samo zavisi od toga koliko ćeš ti godina ići unazad ili unaprijed.

Tokom tvog putovanja po prostorima bivše Jugoslavije glavni saputnik ti je bila književnost, tačnije knjiga anglo-irske spisateljice i novinarke Rebeke Vest ,,Crno jagnje i sivi soko’’. Možeš li reći nešto o ovim dvema paralelnim pričama, koje se odvijaju na praktično istom prostoru – na koji način se odnose jedna prema drugoj?

Pa, Rebecca West je, mislim, ,,Crno jagnje i sivi soko’’ je definitivno jedno od remek dijela 20. stoljeća književnosti. Ne znam zašto nije toliko poznato internacionalno. Prije svega ono spada negdje između žanrova. Mislim da je činjenica da je ona bila žena isto pridonijela tome da ta knjiga nije toliko poznata čitateljima. Rebecca West je bila novinarka i spisateljica, ali i užasno oštra kritičarka, tako da puno ljudi, pogotovo muškaraca, u pozicijama moći je uspijela da naljuti.

Njena ideja je u početku bila da ode tamo 1936, pa je otišla prvi put na turneju na ta neka predavanja i onda se vratila 1937. sa idejom da napiše jako kratku knjigu, dvadeset tisuća riječi. I međutim je ona shvatila kada se vratila nazad 1937. da će se dogoditi još jedan veliki rat i da ta zemlja više neće postojati. I ona je odlučila da napiše tu knjigu koja je na kraju ispala pola miliona riječi. Ona kaže da je htela napraviti ,,popis’’ te zemlje koje neće više biti. Potom kaže: ,,Koji drugi razlog bih mogla imati da dam 5 godina svoga života, da podnesem toliku finansijsku i ličnu žrtvu, osim da kreiram jednu zemlju za sve izgnanike, koje će Jugoslavija proizvesti”. I što je zanimljivo, da je 1941. kad je ta knjiga objavljena prvi put, Jugoslavija se raspala, u stvari dvaput od kada je ta knjiga objavljena ’41. i ’91. godine, u principu.

I ona je meni jako zanimljiva pošto je ona bila jedna samohrana majka, feministkinja, od 1916. ona je pisala za feminističke novine The Freewoman, bila je potpuno izopštena iz društva. Kad čitaš biografiju Rebeccae West, početkom dvadesetog stoljeća, kada razmišljaš o činjenici da je bila polu-Irkinja polu-Škotlanđanka, da je imala aristokratsko porijeklo, ali je istovremeno bila siromašna. Tako da je imala to neko prezime, ali nije imala novca. Zbog toga je uvijek pričala kako ne zna gdje pripada, postavljala je pitanje: Ko sam ja? I kada je po prvi put posjetila Jugoslaviju, ona kaže da je po prvi put osjetila da se vratila kući.

Rebeka Vest kaže da Jugoslaviju doživljava kao svoju pradomovinu, dok ti za Irsku, u kojoj sada živiš i radiš, kažeš da ti daje osećaj utočišta, koji nisi imala u svojoj matičnoj domovini. Kako ti vidiš ove dve suprotstavljene vizije doma, gde jedan izaziva noćne more i glavobolju, dok drugi pruža sigurnost, bezbednost i podršku – šta za tebe označava pojam doma?

Pa, ona tu kaže da se u Jugoslaviji osjeća kao da joj je to pradomovina, ali u isto vrijeme je uspoređuje sa noćnom morom, tako da nije baš potpuno romantizirano. Ali Jugoslavija u kojoj je ona bila ’37. godine je bila drugačija zemlja od one koju sam ja napustila ’99. godine; i to ustvari nije ni bila zemlja, ona je tamo bila još prije nego što se raspala.

Šta za mene znači domovina? Pa, meni je Irska utočište, ali ne osjećam se tu baš kao kod kuće. I ustvari još se manje tako osjećam u Hrvatskoj ili na prostoru bivše Jugoslavije kao kod kuće. U stvari, cijeli taj projekt je bio moj način da se oprostim sa tom idejom kuće i pogotovo idejom tih nekih korijena. Meni je to često bilo na mislima kada bih putovala kroz tu bivšu Jugoslaviju i kada bi ljudi toliko pričali o tome koliko je bitno da znaš svoje korijene, svoje porijeklo. Ljudi nisu drveće. To sve sa korijenima i pripadnosti bilo čemu, naciji, fudbalskom klubu, bilo šta tako, meni to nekako ne treba. Jer, nekako ja razumijem da cijeli ovaj život je proces, nema sigurnosti, u tvojoj kući ili u tvojoj domovini, kao što smo to mogli mi naučiti u zadnjih 20 i nešto godina, da su to sve konstrukti za kojim mi čeznemo, a to u principu ne postoji, to je samo iluzija u stvari. Naš cijeli život je nešto što teče, što je u pokretu, što se mijenja.

To što ćeš se ti vjenčati, napraviti kuću i imati djecu ne daje nikakvu sigurnost, to je sve u tvojoj glavi, jer tvoja kuća može izgorjeti, dijete ti može poginuti u automobilskoj nesreći. Mislim da mnogi ljudi, zbog tih društvenih konstrukata, misle da to moraju napraviti, i onda to naprave bez ikakvog razmišljanja. Samo, ne znam da li bih ja tako razmišljala da se nisam našla u situaciji u kojoj sam se našla.

Mnogi su ljudi spremni ubiti zbog svog nacionalnog identiteta, meni je to strašno. Mislim da je to ta glupost u kojoj ne razmišljaju o tome, da je njima nacionalnost pripisana, kao nešto što su im dali, da bi mogli njima da manipuliraju.

Drugi deo intervjua čitajte ovde.

(Autorka fotografija: Dragana Jurišić)




Bez komentara, Comment ili Ping

Odgovori na “Intervju sa Draganom Jurišić”


« Danas je Svetski dan pozorišta

RSS trendovi

  • An error has occurred, which probably means the feed is down. Try again later.

RSS revije

  • An error has occurred, which probably means the feed is down. Try again later.

Arhiv

po datumu

po temi

Predlozi

STYLERS predstavlja

Kategorije

STYLERS Facebook